Sportske metodičke vježbaonice

  SVRHA I CILJEVI PROGRAMA

Sportska metodička vježbaonica sastavni je dio razvojnog odgojno-obrazovnog projekta pod nazivom Eko-pedagoški projekt ”Kultura igre i sporta’‘, koji prema svojoj programskoj orijentaciji predstavlja afirmativnu pedagošku inicijativu za sigurno i poticajno okruženje u školama. Da bi se uspjelo u tome, smatramo da svaki predmet i svaka izvannastavna aktivnost moraju biti prožeti smislenim odgojnim pristupom.

   Slijedom toga, svrha i cilj kojemu se teži u našem nastavno-trenažnom radu s učenicima je, prije svega,  usaditi kod djece visoku kulturu sportskog ponašanja, tj. razviti osobine i navike koje će u njima pobuditi predanost fair playui sportskoj etici, a sve u krajnjem cilju razvoja pozitivnih vrijednosti u izgradnji  karaktera njihove ličnosti.  

     Škola je sredina u kojoj djeca provode najveći dio svog vremena, gdje kroz razne aktivnosti i socijalne kontakte sa svojim vršnjacima proživljavaju raznorazna iskustva na temelju kojih usvajaju navike, formiraju obrasce ponašanja i stvaraju svoje vrijednosne sudove.

    Program je, dakle, prvenstveno socijalizacijsko-odgojnog karaktera, te pedagoški uređen po principu učenja kroz igru, stoga je primjeren svim učenicama bez obzira na motoričke dispozicije.

     Ovu činjenicu ističemo u prvi plan jer upravo se kod mnogih roditelja, na osnovi njihove procjene djetetova talenta, stvara dilema da li ga upisati u sekciju ili ne.

    Važno je stoga izričito naglasiti da se ovdje  ne radi o klasičnom sistematskom treningu koji pretpostavlja vođeni kineziološki tretman sa usko selektiranim (homogeniziranim) grupama djece, već je riječ o jednom sasvim specifičnom ciljanom pristupu u sportskoj obuci gdje  se programski sadržaji uglavnom svode na tzv. metodičke utakmice i organiziranje ligaških natjecanja na razini škole. Za to vrijeme je pažnja trenera prvenstveno usmjerena na promatranje djetetova pristupa radnim zadacima, njegova odnosa prema igri, suigračima i suparnicima; prati se djetetova reakcija na sudačke odluke te, posebno, snalaženje i ponašanje u situacijama pobjede i poraza.   

 Na temelju ovih zapažanja trener planira program individualnog pristupa naspram svakog djeteta.

   Sport je aktivnost u kojoj dominira igra što  dovodi do raznovrsnih situacija u kojima se javlja niz spontanih reakcija. Dosljedno prakticirajući pozitivan pristup igri, inzistirajući pri tom na kulturi ponašanja u ophođenju s okolinom, trener planski stvara  atmosferu tolerancije. U takvom pozitivnom okružju proživljavaju se doživljaji kroz čija se iskustva djeca uče vještini nenasilne komunikacije te razvijaju sposobnost i naviku mirnog rješavanja sukoba. Na taj način i ona djeca koja su na početku programa češće izražavala razne oblike agresije vremenom iskazuju viši stupanj tolerancije te počinju iskazivati nove oblike ponašanja u konfliktnim situacijama. Tipičan je primjer kada se kao treće osobe uključuju u sukob ali sada kao miritelji dviju strana.

    Obzirom na neposredni odgojno-obrazovni učinak i ponaosob emotivni stres koji djeca proživljavaju u sličnim aktivnostima, u svemu  tome podjednaku  korist imaju sva djeca:

     Oni s puno ljubavi i želje a manje sportakog talenta, u ovoj sekciji će pronaći mjesto gdje će u punoj mjeri zadovoljiti svoje motive za  igrom, bez straha da će im se talentiranija djeca rugati zbog njihove nespretnosti, i gdje će se osjećati jednako prihvaćenim, bez nelagodnog osjećaja da su zapostavljeni od trenera (kao što to često biva u mnogim sportskim klubovima gdje su oni uvijek negdje postrani,  mada jednako plaćaju klupsku članarinu).

     S druge strane, oni s više talenta i s većim sportskim ambicijama, prolazeći kroz ovakvu vrst obuke – u kojoj se njeguje dosljednost u discipliniranom sportskom ponašanju, poštivanju pravila i izvršavanju zadaća – vrlo lako se kasnije prilagođavaju na daleko veće obveze i teže psihofizičke napore koje od njih traži jedan zahtjevni sistematski trening  u sportskim klubovima. 

     I na kraju izdvojimo slijedeće:

     Imajući u vidu veliku motiviranost djeteta za bavljenje sportom, te popularnost koju djeca stječu kao članovi školskog/razrednog tima, posebna pažnja posvećuje se socijalizaciji učenika u školskoj sredini.  Upravo taj socijalizacijsko-pedagoški aspekt programa postavljen je kao primarni, tako da metodičke oblike užeg odgojnog rada u tom pogledu nastojimo  u što većoj mjeri svesti na razinu individualnog pristupa. 

Autor i voditelj projekta

Davor Suhan, prof. fizičke kulture